Postoji nešto iskonsko u vatri koja pucketa u tami dok se mirisi dima i pečenog mesa šire zrakom. U kampu, gdje nema užurbanosti svakodnevice, roštiljanje nije samo priprema hrane – to je ritual, trenutak kada vrijeme uspori, a svaka iskrica iz vatre nosi sa sobom priče i smijeh.

Zamišljam kako večer polako pada, nebo se prelijeva iz narančaste u duboku tamnoplavu, a oko vatre okuplja se društvo. U ruci pivo ili čaša vina, u drugoj vilica spremna za prvi zalogaj. Nema žurbe, nema stresa – samo lagani povjetarac, zvuk cvrčaka i uživanje u trenutku.

Dok se meso polako peče na rešetki, miris dima uvlači se u odjeću, ali nitko se ne žali. To je miris slobode, znak da smo pobjegli iz ureda, iz grada, iz rutine. Netko se šali da su kobasice gotove, dok drugi majstorski okreće ražnjiće, uvjeren da zna pravu tajnu sočnog mesa.

A onda – prvi zalogaj. Mesni sokovi miješaju se s aromom žara, vrućina se širi nepcima, a svatko mljacka od zadovoljstva. Oko nas, samo priroda. Zvijezde trepere visoko iznad, a mi se osjećamo kao dio nečeg većeg, nečeg drevnog i neprocjenjivog.

Ovo nije obična večera. Ovo je osjećaj života u punom sjaju.

I zato, kad sljedeći put pomisliš na roštilj u kampu, ne razmišljaj samo o hrani. Razmišljaj o pričama koje ćeš ispričati, o trenucima koje ćeš podijeliti i o slobodi koju ćeš osjetiti. Jer hrana će nestati, ali osjećaj će ostati.

A vatra? Ona će nastaviti gorjeti u sjećanju, baš kao i te noći pod nebom punim zvijezda.